...just me... https://blog.dnevnik.hr/zanimljiva

ponedjeljak, 02.05.2005.

Pa di ste mi??

Nakon kraćeg putovanja, i brda novih iskustava, križanja duhova prošlosti i silne boli koja mi je uzburkala zadnjih pola godine konačno se vraćam u normalu. Ljudi moji, desilo se toliko toga, uglavnom ja sam se polagano pomirila s nekim stvarima i nastavila dalje. Nema problema koji se ne može riješiti, sve to dođe na svoje, tek sad uviđam. A kad se samo sjetim u kojem sam bedu bila, koji me je crnjak puco, samo Bogu mogu zahvalit što je prošlo. Nemam baš vremena za pisanje, al javim se uskoro sa novostima...cmokac

srijeda, 30.03.2005.

Tek nadolazim...

Evo neću crnjake više, da stvarno ne pomislite da sam pala u neki teži stadij depre i kuknjaže, isto tako neću reći da se nešto super bajno osjećam. Nekako sam prihvatila činjenicu da moram nastaviti dalje, da s jednom promašenom vezom, nisam život završila. Al žao mi vremena, i žao mi prolivenih suza, žao mi svih odbijenih prilika zbog budale, koja i dalje neće da me pusti na miru. Al, ja sam popalila mostove koliko god mi je teško bilo. Još ga ne mogu zaboravit, al trudim se...ni u ludilu mi nebi palo na pamet da pokažem da sam nesretna, pogotovo toj budali s kojom sam provela toliko godina.
Stalno me zivka, traži, kad me vidi u muškom društvu bjesni, a u isto vrijeme ne želi da bude samnom jer ne zna on sam šta mu je. On nezna ???Glupa sam znam, slobodno mi recite, glupa sam jer sam JA sve to dopustila. Al zaljubljeno srce ne vidi ništa, ja tek nadolazim, tek tek sada......

utorak, 22.03.2005.

Kukavica

Jeste li se ikada osjećali kao da vam se čitav život ruši, kao da sve gubi smisao, kao da nema izlaza, želite nestati u vremenu i prosoru. E baš se tako ja sad osjećam. Da postoji način da se izbrišu sjećanja dala bi sve samo da nestane ova gorčina u meni. Toliko sam povrijeđena, prvi put u životu gubim povjerenje u osobu kojoj sam bezgranično vjerovala. Uh...boli me jako...Želim da me nema...
Znam da sam kukavica, al osjećaji bjesa su prejaki. Teško je saznati da neko iskorištava tvoju dobrotu. Živjeli svi licemjeri ovoga svijeta, koji uništiše moj mladi život. Neznam kako dalje. Dosada sam sve stoički podnosila, da jesam...dobra sam glumica, nasmješena, lijepa, savršena, al u duši izgubljena. Jedino me tješi mrvica hrabrosti koja je ostala u ovoj kukavici. Ne želim biti dobra više, jer nadrapat ću još trilion puta, ne želim biti dobra jer me uništiše.Osjećam se tako jadno i jeftino, siromašno, grozno. Želim da mrzim a ne mogu.
Bože samo daj snage da izdržim...

četvrtak, 17.03.2005.

slomljeno srce

Baš se razlomilo, na sto komadića. Kao da još živim zarobljena negdje u prošlosti, čekajući tračak nade, čekajući nešto čega nema. Užasno se osjećam i najradije bi plakala a ni suza više nemam. Kako prihvatiti stvari onakve kakve jesu. Kako, se pomiriti sa činjenicom da moram zaboravit dotičnu osobu?? Kako......zaista pojma nemam???

ponedjeljak, 28.02.2005.

Pozdrav :-)

Dragi moji blogeri, lijepo od vas što sam vam bar malo bila na umu i falila vam.Ja sam dobro, živa, zdrava, samo malo pametnija i poučena novim iskustvima.Nije moguće koliko iz loših stvari izađe onih lijepih.Svi se mučimo, kukamo, svima teško, u biti sreću ne vidimo ispred sebe, čeka nas uvjek tu negdje, ali ne...svi smo mi isti, svi prvo negativne stvari vidimo.
Dogodilo se puno toga kod mene zadnjih dana, jedna jako bliska osoba iz obitelji bila je u životnoj opasnosti, još uvjek je živa al' dokle sam Bog to zna. S mojim dragim bivšim nema ništa nova. Još nisam sigurna dali sam to otpisala ili ne, ali nekako kontam, ako je pravi i ako je sudbina vratit će se on. Ravnodušan nije, to sam skontala nakon ljubomirnih scena koje mi je priredio zadnjih dana, al nekako postajem imuna na to, a i svijesna sebe. Mislim što mi treba u životu neko tko me odbacuje, dok neko drugi umire zamnom a ja ga i ne pogledam.Sa faxom sam malo stala, pala sam zaredom tri ispita, al i to mi je dalo neki novi pogled na cijelu situaciju, tko je prijatelj, a 'ko ne.Iznenadila sam se što se tiče neki ljudi, al ne zamjeram ipak. Samo drugi puta ću pametnije. Najteže je učiti na vlastitim greškama, ali najbolje se naučiš.
Čudni su putevi Božiji, a i mi ljudi smo još čudniji koji koračamo tim putevima.
Budite mi pozdravljeni...i nadam se da se čujemo uskoro...pišite mi...i ostavljajte komentare.
pusa

utorak, 15.02.2005.

strpljenje

Ovako...zanima me šta mislite o tome koliko je pametno biti strpljiv, očekujući rezultat koji je neizvjestan. Možda više naginje na to da bude uspješan, al' ako završi katastrofalno, žalit ću za izgubljenim vremenom...Od mene se traži da budem strpljiva, dok se moj dragi bori sam sa sobom. Dosad je sve bilo ok, sve naginje ka uspješnom razriješenju naših problema, ja se malo glupiram hvatajući se za sitnice i malo me strah da se ne raziđemo na kraju...Dokle čekati, ima li strpljenje smisla.

petak, 11.02.2005.

happy. :-) :-)

Sitnice život čine, a ja sam danas neopisivo sretna. Svašta me nešto veseli i podiže raspoloženja. Baš mi je lijepo došlo nakon onog ubendiranog raspoloženja :-)...
Ljubima vas - -> pusaaa

utorak, 08.02.2005.

Nije sreća para puna vreća...

Svakog od nas zavede lažni saj ,da- svakog od nas , jer ljudi smo i samim tim smo jadni, slabi, griješimo. Pod tim mislim na novac i sve što bi ljudi učinili da uspiju u nečemu, pa makar i pod prevrom drugih. A da li je vrijedno pokazit dostojanstvo, zbog tako prolazne stvari kao što je novac. Naravno ,svi ćemo odgovorit da nije jer kad savijest zagrize, nikakav novac ti nemože izbrisat taj ružni osjećaj, muku , nemir i neprospavane noći. Zato je bolje pošteno, jest teško al dugo traje.Bože podari mi mudrosti i hrabrosti da ne padnem na lažni sjaj i da dalje nastavim ovako, pošteno i na sreću drugih i sebe.

subota, 05.02.2005.

Dragi moji !!!

Nisam baš nešto raspoloženja za piskaranja, a ni vremena se nema, da nije do mene, pisala bih cijeli dan. Moram vam samo reći da se jako dobro osjećam, uglavnom problemi se riješavaju sami od sebe, a i da ne krene onako kako ja želim, bit će nekako...nestat ne mogu. Nekad mi jedino bude krivo što pripadam u onu skupinu ljudi koji mogu pomoći svima osim sebi. Pogazit će nekad i sebe samo da drugog nebi iznevjerili, da bi svi ostali bili sretni..I, gdje sam ja u svemu tome , zapitam se...?? Odgovora nema, to je osobina koje se nikad neću riješiti, drugi je vide kao vrlinu, dok meni nije ništa drugo nego jedna velika mana, al svejedno.
Znam da moram prestati ravnati ljude prema sebi, jer ako ja učinim nešto lijepo nekom, moram prestat očekivati da i taj drugi radi na isti način prema meni, il' nekom trećem. Nismo mi svi isti, i što si bolji, tebi je gore - surova istina. Mada, što prije to prihvatiš, bit će ti lakše.
A i ja govorim ko ubendiran slučaj u posljednje vrijeme, a nema većeg optimiste od mene. Tako vam je to dragi moji...
Sve se vraća sve se plaća, trilion puta sam se uvjerila u to! I zato svi vi koji ste nesretni, no sikiriki... Vratit će se bolje u duploj količini...ako ne na ovom onda na onom svijetu...
PUSA

ponedjeljak, 31.01.2005.

bez naslova

Samo da vas pozdravim...nemam ništa pametno napisat. U posljednje vrijeme desilo mi se toliko stvari i dobrih i loših...
Uglavnom tek sad shvatam da ama baš ništa nije vrijedno nerviranja i gubljenja živaca. Kad se suočiš s bolesti,smrti, kad spoznaš što te može zadesiti, obitelj, prijatelja, naučiš cjeniti život.
Iskreno, bude me sram kad vidim kakve su me stvari mučile, a što se sve dešava,užas :-(...
Vidimo se uskoro...valjda ću sljedeći put imat nešto lijepo za reći.
pusa

subota, 15.01.2005.

Iznenađenje...

Da, lijepo je znati da te netko voli, misli na tebe, umire za tvojom pažnjom. Danas sam dobila buket prelijepog cvijeća, sa porukom, koja bi dirnula u srce i najtvrđeg čovjeka. I sad se osjećam loše što mladom gospodinu mogu uzvratit samo lijepom riječi zahvale.Nije jedini, al nisam kriva što je moj pogled usmjeren samo prema onom koji to ''možda'' i ne želi...neznam...
Još jedno iznenađenje je moj dragi hajdukovac, koji me svaki put iznenadi nečim, samo neznam čime sam zaslužila toliku pažnju...
Al' svejedno, lijepo je znati da me netko voli, i bez posebnog razloga...

srijeda, 12.01.2005.

eh.....

Može li biti prava ljubav kad izađeš sa svojom tihom patnjom , poželiš je zagrlit, ne učiniš to...osjetiš neku prazninu u svemu, u njegovim riječima, stane ti knedla u grlu,plače ti se od njegovih riječi koje te lagano povrijede, ne ništa oštro, sve je to u granicama normalnog razgovora, al zaškripi u grudima ...sve se svodi na sitnice zbog kojih se kasnije osjećaš ko zadnji kreten...vrijeme je prošlo, neke stvari se ne mogu ispravit, povrijediš, bude ti žao...hmmm...što sad, što dalje...
Ako već nije to prava ljubav kako se okrenuti, zaboraviti, i prepustit se nekom drugom, onako iskreno i sretno kao nikad do sad...kako, pitam se kako...
Tužna sam, najteže je učiti na svojim greškama, boli jako,najjače i bojim se da predugo traje...Al' toliko bi me stvari trebale činiti sretnom, a ja plačem za nečim što i nije možda izgubljeno, a i da jest...pitam se da li je vrijedno. Za toliko stvari trebam biti zahvalna, zbog svega...ali ne ... kod mene je sve naopako, neznam šta hoću, nemam svoje ja...i bojim se da će me to koštati i drugih stvari u životu...
Nadam se samo da nije kasno...
pusa

subota, 08.01.2005.

šešir je kriv za sve

I došao je, (sada vec prošao) taj petak, znala sam da ću ga sresti u gradu , al'ljudi moji nisam očekivala takvu reakciju, po on me nije htio ni pozdraviti. Mobitel sam zaboravila, srecom, jer bi mu svašta nagovorila, bila sam tako živčana. Cijelu večer bio je u društvu nekih cura, koje su se kačile po njemu, mislim...ko bi odolio onakvom momku, plus što je dobar kao osoba, simpatičan, smješan, još i drama izgleda. Kud ćeš bolje...Mislim sve mi se ovo vraća jer sam bila grozna prema njemu, al' kad skontam nije ni on jedno vrijeme bio bajan prema meni. Ja sam se trudila ispravit sve i zakazala. Uglavnom, dalje je večer prošla dobro, kako se pilo i zezalo, zaboravila sam njegovo ignoriranje...na kraju kad sam došla kući, i uzela mob, vidim njegova poruka i poziv... piše baš ovako :'' odakle šešir '' ( imala sam super moćan šeširić ), onda sam ja još više poludila,. i sasula mu sve po spisku. Kaže da me nije prepoznao, tek poslije skužio i poslao SMS, i onda zvao par puta kad je vidio da ne odgovaram. I kad skontam nije jedini koji me nije prepoznao, smješno, al šešir čini čudo, bar od mene hehehe... dalje je razgovor tekao normalno... stvarno mi nedostaje, sve...baš sve od njega...
pusa

petak, 07.01.2005.

ima li nade za mene

Koje ja gluposti i greške pravim u životu, to nije normalno. Tolika nesigurnost, neodlučnost, strah odvest će me ravno u propast. Ovaj put moj bivši je u pitanju. Nakon što smo prekinuli, trudila sam se svim silama da ispravim sve što nije valjalo do tad. Toliko je vremena prošlo i napokon, kad je on skonto neke stvari, priznavši svoje greške i uz obećanje da će se promjenit, ja sam ga otpilila ko zadnjeg luzera. Molio je, tražio zadnju šansu, samo da mu podarim trenutak sebe i svog vremena, ali ne... ja glupača sam ga i tad otpilila i dala mu do znanja da mi se skine s vrata. Valjda sam htjela malo slobode, pažnju udvarača, jednostavno - bila sam bezobrazno nepodnošljiva. Samo sam se zabavljala a onog koji me je stvarno volio, odbacila sam bez objašnjenja...
I eto, prošlo je dva mjeseca od traženja sebe, zabave i uživanja u pažnji... Skontavši neke stvari, nazvala sam ga i rekla mu da mi zaista nedostaje i ako može on sada, da pokušamo još jednom, pa šta bude. Shvatila sam da svi priljepci oko mene nisu bili to, što sam mislila da jesu, ko zna šta sam ja glupača htjela, valjda dići si samopouzdanje...koja greška...Uglavnom reko je da će razmislit...ako me i otpili 100% je u pravu i podržavam ga...kriva sam...znam

utorak, 04.01.2005.

Novi blog za novi početak

Nisam nova blogerica , tu sam ja već dugoo, al sa starom godinom izbrisala sam i stari blog...Budući da mi prošla godina nije bila toliko uspješna,mislim ..imala sam ja uspjehe,posebice na faxu, poslu, ljetovanje je divno prošlo...al stanje se s tim nije poboljšalo...ljubav je krenula niz brdo. Ostavila sam momka, jer to nije bilo to , gadno je kad skontas nakon duzeg vremena...al bolje ikad nego nikad...no dosta o tome...
Želim vam svima sve najbolje u novoj godini, nadam se da će i men ova biti bolje....pusa

<	svibanj, 2005
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

upišite se i ostavite komentar klikom na ...Guestbook

Counter

vjesti
iskon
monitor
blogeri
forum




Cudan miris osjecam na tvome ramenu
miris neke tajnosti u tvome pogledu
rijeci tesko razumijem pricas mi o necemu
a nikad nije bilo u nasem vremenu

Sjecanja na tebe ne umiru u snu
plasim se svakog sna jer znam da nisi tu
sjecanja na tebe ne umiru u snu
plasim se svakog sna jer znam da nisi tu

Tu su neki ljudi koje nikad nisam vidio
stvari su drugacije a tako poznate
zelim da progovorim a ne mogu da prozborim
neki drhtaj osjecam pa ja se budim

Sjecanja na tebe ne umiru u snu
plasim se svakog sna jer znam da nisi tu
sjecanja na tebe ne umiru u snu
plasim se svakog sna jer znam da nisi tu

Ne volim januar ni bele zimske vragove.
U svakom snegu vidim iste tragove,
tragove malih stopa, broj trideset i ko zna,
kako polako odlaze.

Više ne prolazim ulicom Dositejevom
i nemam pojma kad neko pita gde je to.
Tih dvesta šest koraka dužinom tog sokaka
nikad ja nisam brojao.

Nisam te nikad čuvao,
nisam te nikada mazio, pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.

Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta će od mene postati,
mali anđele moj?

Ne gledam filmove iz ranih sedamdesetih,
dosta je suza i rastanaka nesretnih.
Ko takve stvari snima? Baš čudnog sveta ima,
tako se lako rasplaču.

Nisam te nikad čuvao,
nisam te nikada mazio, pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.

Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta će od mene postati,
mali anđele moj?

Bila je noć, jedna mrkla, kao ova večeras, u ulici Dositejevoj, u Novom Sadu, na Dunavu...
Ja sam dolazio sa jednog mesta gde su svi bili rumeni kao kuvano vino koje su pili i gde su svi mirisali na karanfilić i pevali "Roždestvo tvoje" i još neke druge pesme kojih se ne sećam baš.
Bila je noć i dugo sam stajao pod njenim prozorom ispred kuće broj 7A. Tišina je bila, samo koraci nekih noćnih ptica i lepet krila nekih pravih noćnih ptica.
Ipak ni na trenutak nisam uspeo pod njenim prozorom te noći da je čujem kako diše, kako diše u snu...